U školi na Dohoviću za prijatelje i sve one koji žele da je obiđu vrata su uvijek širom otvorena. Godinama unazad prijateljski pristup neguje direktor ustanove, Besim Adilović, koji krug dobročinstva i širenja ljubavi prema drugima nikad ne zatvara.
Ova škola predstavlja svetionik znanja, kolevku vaspitanja i ruku podrške generacijama koje dolaze. A kako je kroz jednu svoju kolumnu opisala poznata spisateljica Šefka Brgović-Ličina nakon svoje posjete, saznaćete u nastavku teksta.
Njene riječi prenosimo u cijelosti:
Visoko sa neba, iznad Paričkog brda, sunce je prozirnožutim zracima obasjavalo i grlilo Selakovačku ravnicu, na kojoj se put između visokih, veleljepnih kuća, vijugao i ka blagom uzvišenju vješto provlačio.
Po pozivu, uputih se posjetiti osnovnu školu Halifa Bin Zaid Al Nahjan na Dohoviću i za njihovu biblioteku uručiti komplet mojih knjiga. Gledajući kroz prozor auta, na trenutak se vratih u vrijeme kada je Selakovac bio najveća pazarska hranilja voćem i povrćem. Pred očima mi se kobrljahu točkovi konjskih kola, a sa natovarenih crvenih i zlatnožutih kupova mi zamirisaše ter đule jabuke i rumene, sočne amerikanke.
Učini mi se da se na džadi sa kola skotrlja tikva stambolka, slasna, trošna k’o kukuruzno brašno i žuta k’o taze žumance. Nervozni kočijaš se sagnu da je pokupi, pljunu i kamdžijom ošinu konja po sapima. A tamo u daljini, blizu rijeke Raške na imanju Imamovića, Žunića i Čarovaca, uz pjesmu i smijeh, pazarske djevojke beru i skupljaju uzrele jabuke. Hizmećarice donose bakrač kuhanih krompira i onako vrele ih firikaju po razastrtom safrabesu, da se među njima isprepletaju tanahni djevojački prsti. Zvjeckaju bakarni ibrici, sahani, lenđeri, bijele se: sir, kajmak i ovčavina a u tiganju i bivolećoj metanici se obrću i cvrče jedre paprike somborke. Pod safrabesom u masnoj tepsiji drhti i pihće pita zeljanica, mehka k’o duša djevojačka.
Rijeka Raška žubori, skakuće s kamen a na kamen, upija pazarski vakat i zeman, hita da ga odnese zaboravu. Nagnuta nad vodom, jedna usamljena djevojka, uzdignula nogavice tumajlija, hladi bose noge, vodom pljuska zarumenjene obraze i šutke plače. Iz dva crna oka joj, k’o iz ibrika, suze u rijeku kaplju.
„ Duzaaa!!! Hajde da ručamooo!!!“- zov se gubio u žuboru rijeke, otimao se da ga voda izduška ne progune.
„ Sinoć mi se dragi oženio, mene tužnu ostavio…“- sa tranzistora tiha pjesma nevinu utrobu naživo komata, jecaj iz djevojačkog dušnika čupa.
„ Ne tuguj! Proći će brzo k’o ova moja voda što protiče, k’o vrijeme što će…“- šapće joj i tješi je rijeka.
I kada mi vizije nestade, u Selakovcu jabuke ter đule i rumene amerikanke satruhoše, djevojačka pjesma umuknu, mobe u nepovrat zamakoše, konjska se kola batališe, načeta se stambolka otkobrlja niz džadu, kotur vremena se naopako obrnu…
Na obali, nekada bistre rijeke Raške, ostade Duzina suza da na tom mjestu neko danas žali za vremenom koje se mjerilo ljudskom veličinom.
A onda, odjednom, k’o iz nekog nestvarnog sna, na Dohoviću ispred mene bljesnu prekrasna zgrada osnovne škole Halifa Bin Zaid Al Nahjan i ja se, poput Alise u zemlji čuda, obretoh u nestvarnoj bajci.
Pri samom ulasku, na kapiji škole pomislih: „ Allahu mili, da li ja ovo sanjam ? „
Na stepenicama me ljubazno dočekuje direktor škole, gospodin Besim Adilović, nekako dostojanstveno i samouvjereno k’o kapetan na čelu ogromnog i čuvenog prekookenskog broda.
Hodajući dugim hodnicima i gledajući unutrašnjosti zgrade, zaustavljam dah, divim se i mislim „ E, da sam juče umrla, ne bih znala da u mom gradu postoji ovakva ljepota, ovakav sjaj, ovaj sklad…“
A kancelarija direktora ukusno i skromno opremljena, bez ogromnih kožnih fotelja, bez masivnih vitrina u drvenoj rezbariji, bez svilenih brokatskih zavjesa, bez skupocenih tepiha, ali nekako raskošna i čak ljepša od modernoevropskih, svjetskih.
Direktor, iako sjedi za običnim kancelarijskim stolom, djeluje moćno i veličanstveno k’o kralj na kraljevskom tronu. Kormilo u njegovim rukama je sigurno i snažno, on njime ovom školom, svojom drugom kućom vješto upravlja i vodi je ka nepresušnom moru znanja, ka svjetlosti, ka najvećem naučnom napretku.
Obilazeći školske prostorije, trudila sam se da upamtimi svu tu ljepotu da bih je mogla dočarati perom i opisati viziju čovjeka, koji je na Dohoviću, selu na domaku Novog Pazara, sa svojim saradnicima sagradi i pretvori je u dunjalučki Džennet.
Na hodničkim zidovima naslikani pejzaži, prenijete mudrosti svjetskih filozofa, poruke i pouke starijih, na svakoj čelnoj dasci stepenika ispisana tablica množenja ( za preslišavanje đaka dok se stepenicama penju do učionice) na drugim stepenicama ispisani primjeri nepravilnih i nepravilnih izgovora…
Fiskulturna sala – svjetska, sa hodničkih podova „ meda da ližeš“, listovi na raskošnom cvijeću bez truna prašine, toaleti čisti do perfekcije, čistotom bi i najuredniju domaćicu zastidjeli, umivaonici cakle, stakla na prozorima blistava, klupe poredane pod konac, na licima uposlenika osmjeh, svi okupljeni za istim stolom, ne pitaju za imena ni koje su vjere. Neke žene pod hidžabom, ostale bez, zajedno piju kahvu, smiju se, svi sretni i ponosni što su zajedno tim ove veličanstvene ustanove.
A u krugu škole đaci se veselo igraju i k’o ptičice cvrkuću. Svom direktoru i nastavnicima razdragani trče u zagrljaj. U hodnicima ugodna tišina, bez one đačke vike i uobičajene vreve. U zraku titraju napisana školska pravila i svi ih poštuju. Direktor, uposlenici, đaci i njihovi roditelji čuvaju školu k’o ličnu imovinu.
Pored škole, zgrada modernog Dječjeg vrtića sva blistava i u savrršenoj čistoći. Dječji krevetići uredno raspremljeni, igračke posložene, sve na svom mjestu, ni papirića na vidiku, ni jedne jedine mrvice, kante za smeće obložene sa bijelim plastičnim vrećama, sve mirom miriše, da čovjek svojim očima ne povjeruje da u današnjem vremenu tako nešto postoji.
Sa knjigama sam bišla mnoge evropske zemlje i dva puta imala promocije u Americi, ali takvu perfekciju i čistoću nigdje nisam vidjela sem u Sloveniji, koja je prošle godine proglašena najčistijom zemljom na svijetu.
A u stvarnosti, direktor Besim Adilović ima još vizija da gradi, jer on neprestano misli na svoju školu kao na svoju porodičnu kuću, gdje ga tu svojom mudrošću podupire odana supruga, ljubavlju jačaju uspješna djeca, gdje mu unučići daju snagu i volju da još stvara i za sobom ostavi uočljiv trag.
Svoju ljubav prema školi i svom kolektivu, gospodin Adilović je sabrao i upakovao u koricama svoje dvije knjige. Knjiga koju sam dobila na dar naslovljena je: Škola pobjede i ostvarenih snova.
Ja vjerujem, direktore Adiloviću, da su Vaši snovi ostvareni i da ste Vi, uz podršku svog kolektiva, vremenski pobjednik. Vašim primjerom ste pokazali koliko cijenite knjigu, znanje, primjer ste da se sa pravim ljudima sve MOŽE.
Ne vjerujem da ima ikog na ovom svijetu ko će moći osporiti Vaš učinak, uspjeh i doprinos ovom društvu.
Vratila sam se ispunjena ljepotom i zahvalnošću što mi posjeta ovoj školi uljepša ovaj majski dan i uvjerih se da je svaka nepažnja, svaki propust, svaka greška do nas, a ne do prostora ili do vremena. Bila sam i zadovoljna spoznajom da se moje knjige u toj školi rado čitaju i što je direktor, pored moje hedije, za školsku biblioteku otkupio još jedan komplet mojih knjiga.
Zadivljena viđenim, još jednom im svima upućujem čestitke:
„Aferim, direktoru! Aferim, školskom kolektivu! Aferim, đacima!
Da sam neka vlast i da postoje činovi za prosvjetu, odlikovala bih ovu školu, direktora i kolektiv sa svjetskom zlatnom medaljom i činom sa DESET zvjezdica!
